Otok Vis nastaje kao rezultat vulkanske aktivnosti prije nekih 30.000 godina.
Površina otoka iznosi 92 km2, i nalazi se na 36 NM od kopnenog / obalnog dijela Hrvatske.
Reljefom otoka dominira brdo Hum, 587 m nadmorske visine.

Okolno kopno formiralo se u eri mezozoika; geološka povijest otoka ukazuje na period Jure i Krede. Veći dio otoka sazdan je od dolomita i vapnenca, karakterističnih za period Krede. Neko je vrijeme i ovaj otok bio dio velike kontinentalne mase, o čemu svjedoče ostaci kostura jelena kao i ostaci / okamine listopadne vegetacije.

Otok je naseljavan već u Neolitu (3000 god.p.n.e.). Naziv Issa daju mu njegovi prvi stanovnici, dok je ime Lissa latinskog porijekla i kao službeno ime koristi se sve do XX.stoljeća. Njegov današnji, hrvatski naziv prvi put se spominje 950.god.n.e. od strane bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta.

U 2. tisućljeću p.n.e. otok naseljavaju Iliri, a pleme Liburna osniva državicu između 6. i 7.st.p.n.e.

Vis je u povijesti bio poznat i kao «Jonijev otok», o tome svjedoči pronađeni natpis. Identitet samog Jonija (po kojem je i Jonsko more dobilo svoje ime) predstavlja svojevrsnu enigmu – da li je bio vladar ili heroizirana ličnost, intrigantna mješavina legende i stvarnosti, koja je poput mnogih ostavila trag u vremenu, to za sad nije utvrđeno…

Godine 397.p.n.e. Dionizije Stariji, vladar-tiranin iz Sirakuze, Sicilija, osniva na ovom otoku grčki grad Issu, učinivši ga time značajnim i utjecajnim središtem, svojevrsnim glavnim gradom helenske kulture na Jadranu.

Dionizijev utvrđeni grad nalazio se na području danas znanom kao «Gradina», te na poluotočiću Prirovo, na samom ulazu u luku.

Još postoje ostaci tog impozantnog grada u sačuvanim fragmentima bedema, ponegdje opet u ostacima temelja kuća i u rasporedu ulica, no najupečatljiviji su, ipak, ostaci grobova (nadgrobni spomenici steallae) sa nekropole toga vremena.

Arheološka zbirka bogata je brojnim predmetima, kako uporabne, tako i ukrasne, umjetničke, prirode: sidra, skulpture; osobito su lijepe tzv. Tanagra figurice, brojne posude, vaze, nakit, a tu je, i možda najljepši od svih svjedoka tog vremena na ovom području - brončana glava božice Artemide.

Stoje i traju ostaci, prkose Vremenu, da bi svojim nemuštim jezikom kazivali priče jedne vječne sadašnjosti…

 

U III. st.p.n.e. zaoštravaju se odnosi između isejaca i ilirskog plemena Ardijejci. Godine 231. kralj Agron, a nešto kasnije i kraljica Teuta, opsjedaju Issu, koja se za pomoć i zaštitu obraća Rimskoj republici. Rim pristaje pomoći, isprva diplomatskim putem, no kako prkosna ratnica Teuta odbija uopće i primiti rimskog poslanika, započinje sukob koji je ujedno označio i prvi ilirski rat.

Issa ostaje pod rimskom zaštitom, dok sam Rim na ovaj način zadobiva i protektorat/vlast na Istočnoj strani Jadrana, koja, u ovom ili onom obliku, nastavlja trajati punih 2000 godina.

Issa je sve do 47.god.p.n.e. uživala lagodan, povlašten položaj, a o njenom razvoju i blagostanju i nemalom broju stanovnika svjedoče i ostatci velikog amfiteatra (za otprilike 3000 gledatelja), uz brojne druge pronađene ostatke (fragmenti mozaika nekadašnjih termi, ostatci svakodnevnih uporabnih kao i ukrasnih, umjetničkih predmeta).

Vinogradarstvo i maslinarstvo bujalo je na ovom otoku, a također i na susjednom Biševu: «…vino iz Isse, otoka na Jadranskom moru, u usporedbi sa svim drugima, bolje je.» (Agathrid, II.st.pr.n.e.)

Bilo je to vrijeme kad su ovaj grad krasile velike zagrade, ville rustike, hramovi, thermae, vježbališta (gymnasium)…Umjetnost tog vremena dala je karakterističan pečat rimskoj kulturi uopće, poznat pod nazivom «isejska kultura», a sačuvana blaga danas krase muzeje Hrvatske i Evrope.

Od 47. godine p.n.e,. Issa postaje rimski municipij (grad), no time ipak ne gubi svoj značaj kao trgovački centar Jadrana.

   

Slavensko pleme, Hrvati nastanjuju ovaj otok u 7. i 8. stoljeću integrirajući se sa zatečenim stanovništvom ilirsko-grčko-rimskog porijekla. Ime otoka dobiva svoj konačni, hrvatski oblik – Vis.
Vojno strateški i trgovački položaj ovog otoka dobiva na svom značenju, što osobito šteti mletačkim brodovima. Venecija se u nekoliko navrata sukobila s hrvatskim brodovljem, no najjači udarac zadaje 997. godine pod vodstvom dužda Pietra Orseola koji napada sam otok, neka naselja doslovno pustoši, a jedan dio stanovništva odvodi u roblje. U to vrijeme niče Velo Selo, nastanjeno od dijela preostalog pučanstva koje je vjerovalo da je tu, u unutrašnjosti otoka, zaštićeno od napada. S vremenom se sklapa i nagodba s Venecijom na koju ne pristaje stanovništvo Lastova i Korčule, koje zbog toga trpi surove napade.

Mletačka Republika uspostavlja svoju vlast u ovom dijelu Jadrana, čime je određena i sudbina ovih otoka sve do 18.st. kad vlast preuzima Austrija.

Iako, prema nekim izvorima, Venecija nije vladala Dalmacijom,u stvarnosti ona jest zaposjela veći dio Jadrana i uspostavila snažnu vojnu vlast nad lokalnim pukom, unatoč činjenici da stanovništvo tu vlast nije priznavalo.

To je i vrijeme snažnog djelovanja moći Bizanta na ovom akvatoriju/teritoriju što ovdašnje stanovništvo uvelike koristi, igrajući i na jednoj i drugoj strani, uživajući povremene povlastice, a neki i autonomiju. 
Da bi učvrstila i olakšala svoju vlast i kontrolu,Venecija 1150.god. osniva Hvarsku Diocezu koja ujedinjuje otoke Hvar, Brač,Vis, Korčulu i Lastovo. Do 1278.god. vjerskim i političkim djelovanjem hvarski biskup postaje glavar triju vjerskih zajednica-teritorija, Brača, Hvara i Visa što ujedno omogućuje plemstvu Hvara stjecanje posjeda na ovim otocima, a dio lokalnog stanovništvo postaje najamna snaga u njihovoj službi. Kuće velikaša i dandanas postoje i većim dijelom rese grad Vis; među njima možemo istaknuti ljetnikovce tada uglednih porodica Jakša, Lucić, Vidali i Hektorović (hvarski pjesnik Petar Hektorović).

Godine 1298. Venecijanska flota poražena je od strane flote Genove, nedaleko otoka Korčule. Postoji kazivanje po kojem je u tom sukobu zarobljen i Marco Polo, najpoznatiji građanin Korčule, i odveden u Genovu u zarobljeništvo…

Do 1358. god moć Venecije slabi, a time i njen utjecaj na osvojenim teritorijima. Ona u to vrijeme gubi Zadar, Hvar i Vis. Na ovim područjima pojavljuje se novi vladar, a to je ugarska monarhija, koja uspostavlja svoju vlast i nad Visom. Međutim, 1409 .godine Ladislav Napuljski prodaje Dalmaciju Veneciji, koja nanovo utvrđuje vlast nad nekadašnjim teritorijem, a time ponovo dolazi i na Vis, gdje ostaje do kasnih godina 18.st. kad je zamjenjuje Austrija...

Otok Vis formalno prelazi pod vlast Austrije 1797.god., no ovaj put nakratko, jer ga već  1802. osvajaju Francuzi, da bi 1806.god. svoju vlast uspostavili Englezi.

Ova vječno važna luka, te vojna i pomorska baza, preimenovana je u Port St.George.

Pod vlašću Engleza, grad napreduje, i to najprije zbog uloge koju je imao: najraznovrsnija roba pristiže na Vis, odakle se potom krijumčari u Hrvatsku, Austriju, Francusku…zaobilazeći na taj način Napoleonovu ekonomsku blokadu Engleske.

I zbog čega baš Vis/Port St.George?
Upravo zbog svog položaja i karakteristika koje je idealnim ocijenio upravo komodor Sir William Hoste, pobjednik u mnogim pomorskim bitkama pa i u onoj kod Visa,1811.godine.

Englezi na Vis postavljaju  svog  guvernera sir George Duncana Robertsona, pod čijom upravom Vis štite tvrđave King George, Wellington... I upravo zbog svog strateškog položaja,Vis Englezima daje moć gospodarenja Jadranom.

Vis je u procvatu što se ogleda i u broju stanovništva koje se u periodu između 1808. – 1810. utrostručuje: sa 4 376 penje se na 13 701.

Do 1815. god. Napoleon gubi vlast i utjecaj. Francuska se povlači, a za njom i Englezi, obzirom da više nemaju interesa na Jadranu - Vis se vraća pod vlast Austrije.

Bitka kod Visa dogodila se 13. ožujka 1811.godine, a odigrala se između združene francusko-talijanske eskadre, pod zapovjedništvom francuskog komodora Bernarda Dubordieua i znatno manjih britanskih snaga, pod vodstvom komodora, (kasnije Sir) Williama Hosta.
Dubourdieu pokušava izvesti napad imitirajući metodu kojom je admiral Nelson pobijedio u bitci kod Trafalgara, no zbog taktički vještijih Britanaca i pomutnje koja nastaje među posadom, biva poražen, on sam u bici pogiba, zajedno sa još nekoliko stotina talijanskih i francuskih mornara i časnika.
Uistinu tragičan kraj jedne samouvjerenosti, zablude, gluposti…

Host odlazi prema Malti, na zapovjedničkom Amphionu, praćen oštećenim Volage 22, da bi odatle, nakon kraćeg oporavka, nastavio za Englesku.

Brodovlje:

Britanci (Hoste)

Francuzi i Talijani (Bernard Dubourdieu)

Amphion 38 (zapovjedni brod) Active 38 (zapovjednik James A.  Gordon) Volage 22 (Phipps Hornby) - oštećen Cerberus 32 (Henry Whitby) - oštećen

Prva linija - Favorite 40 (francuski zapovjedni brod) – nasukan i potopljen od   strane preživjele posade - Flore 40 (francuski,zapovjednik Jean-Alexandre Péridier) - Bellona 32 (talijanski) – zarobljen od strane Amphiona - Principessa Augusta 20 (talijanski) Druga linija - Danaé 40 (francuski) - Corona 40 (talijanski) – zarobljen od strane Active - Carolina32 (talijanski) Manje brodice - Mercure 16 - 10 trabakula -  6 šambeka -  2 manja naoružana čamca za prijevoz trupa (sa ukupno 400-500 vojnika)

U srpnju 1866.godine, u blizini Visa odigrao se još jedan važan i odlučujući pomorski boj…
Pomorska bitka vodila se izmedju talijanske flote, s glavnom komandom u  Anconi, i austrijske flote, sa zapovjedništvom u  Puli, koja je u to vrijeme bila i  glavna luka austro-ugarske mornarice.
Bitka je trajala pedeset i pet minuta do trenutka kad se talijanska flota odlučuje na povlačenje.

U predvečerje 16. srpnja talijanska flota isplovljava iz Ancone prema Visu, s namjerom da zauvijek protjera austrijsko brodovlje, što bi značilo i zadobivanje jednog od (ponovo spominjem*) najznačajnijih strateških položaja, koji je ujedno i glavna kontrolna točka na vratima Jadrana.

U jutro 18.srpnja 1866.godine pristigla talijanska flota započinje s bombardiranjem luke sv. Jurja (The port of St George) kako su Englezi prije 5 decenija nazvali «svoju luku» Vis.

Talijanski admiral Persano šalje nekoliko brodica na selo Milna (Manego), na jugoistočnoj strani otoka. Dva broda Terribile i Varese poslani su da zauzmu Komižu; oni otvaraju vatru na utvrdu Mangiaremi (Manjarema), no zbog njenog odličnog položaja - bezuspješno. Odustaju nakon tri sata neprekidne paljbe.
Povlače se i brodovi iz Milne te se vraćaju prema Visu.
Talijanska flota koja je ostala u Visu čini fatalnu taktičku pogrešku; po nekim izvorima /ali netočno/ proizlazi kako su «zaboravili» onemogućiti telegrafsku komunikaciju Austrijanaca na relaciji Vis-Pula.

Komandant Tegetthoff bio je u tijeku sa svim zbivanjima oko otoka, poručuje svojim trupama da izdrže, i …20.srpnja 1866. talijanski brod-izviđač, Esploratore, signalizira da se Visu približava austrijska flota.
Persano se nije nadao mogućem angažmanu dodatnih trupa i time čini još jednu od fatalnih pogreški u svojoj karijeri, zbog kojih završava i na Vojnom sudu, skončavši vojnu službu sramotno, bez činova i privilegija koje je do tada posjedovao i uživao.

C. Fredereik Sorenson, “Viški boj”, ulje na platnu, Heeresgeschichtliches Museum, Beč.
Reprodukcija, Sweetman, str. 290. Slika prikazuje potonuće broda „Re d’Italia”,
nakon što ga je teško oštetio austrijski admiralski brod „Erzherzog Ferdinand Max“.

Admiral Tegetthoff uočava još jedan propust u taktici vođenja bitke zbog kojeg je u protivničkin redovima došlo do potpune pomutnje – admiralski brod «Erzherzog Ferdinand Max» potapa do tada vodeći zapovjednički brod «Re d'Italia» čime je odlučen i kraj bitke: talijansko brodovlje povlači se prema Anconi, a admiral Tegetthoff postaje pomorskim junakom sa slavom ravnom onom admirala Nelsona, kod Trafalgara – ukazane su mu velike počasti, unaprijeđen je u čin viceadmirala i odlikovan Križem vojnog reda Marije Terezije.

“Re d’Italia tone nakon što ga je kljunom probio zapovjednički brod admirala Wilhelma von Tegetthoffa
“Erzherzog Ferdinand Max”, ulje na platnu. Reprodukcija, H.W.Wilson, Bojni brodovi u akciji, 1926, vol. 1, str. 52

Austrijska pobjeda kod Visa imala je veliko političko značenje. Italija je odustala od osvajanja otoka, ne ostvarivši namjeru da zagospodari Jadranom.
Sred groblja na poluotoku Prirovu u Visu 1867.god. podignut je spomenik palim mornarima, junacima boja. Osim tog, podignut je i još jedan, nešto manji spomenik na sjećanje topnicima s tvrđava koji su pali u borbama 18. i 19. srpnja.
O viškom boju i njegovim hrabrim sudionicima, među kojima je bilo i mnogo Hrvata, dugo se pisalo, spjevane su i domoljubne pjesme. Naročito je poznata knjiga učitelja s Hvara Petra Kuničića. Slikari su ovjekovječili pojedine dramatične scene iz herojske epopeje.
Viška bitka bila je prvi sukob oklopljenih brodova i znatno je utjecala na razvoj pomorske taktike.

BITKA KOD VISA - 1866 – TEHNIČKI PODACI

Konstantne pobune, nemiri i revolt ozbiljno su uzdrmali temelje nekad snažne habsburške monarhije. Godine 1873. Austrija izdaje naredbu o raspuštanju viškog garnizona, te da se sve utvrde na otoku razoružaju.

U periodu od 1880. – 1913. postaje sve teže i mukotrpnije živjeti na ovim područjima. Godine 1910. filoxera uništava, jedan za drugim, nasade vinograda koji su bili među glavnim izvorima prihoda ovdašnjeg puka, dovevši ih, doslovno, na rub egzistencije. To su ujedno i godine kada tisuće ljudi odlazi u svijet, u potrazi za boljim životom, nadajući se da će ga pronaći u Americi, Argentini, Čileu, Australiji…

Krfskom deklaracijom iz 1917. godine dogovorene su pretpostavke za osnivanje ustavne, demokratske, parlamentarne monarhije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a koja se osniva 1.prosinca 1918.godine. pod vladavinom srpske kraljevske loze  Karađorđevića.
Nakon I.svjetskog rata, ugovorom u Rapallu, a kojem je prethodio tajni Londonski ugovor, Italija dobiva Istru i veći do Dalmacije.
Godine koje slijede u znaku su nezadovoljstva, prosvjeda i protesta od strane predstavnika hrvatskog naroda obzirom da se njihov nacionalni identitet nije uvažavao niti priznavao.
Godine 1939. izbija II. svjetski rat u kojem Jugoslavija najprije želi zauzeti neutralnu poziciju, no prilike su takve da se vlada, ipak, mora odrediti, pri čemu pristaje uz tzv.Trojni pakt koji sačinjavaju države agresori: Njemačka, Italija i Japan. Narod se protivi tom Pristupanju. Izbijaju ulični neredi, a skupina vojnih časnika izvodi državni udar.

Nakon tog događaja Hitler, 6.travnja, napada Jugoslaviju uz potporu susjednih zemalja, članica Trojnog pakta. Kapitulacija je uslijedila 17. travnja, nakon čega je teritorij Jugoslavije podijeljen između Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske.

Otok Vis ističe se svojim geostrateškim značajem i u burnim godinama rata: neko je vrijeme bio baza savezničkim avionima i mornarici, bio je sjedište Vrhovnog štaba komandanta Josipa Broza-Tita, ovdje su donošeni sporazumi i dogovori, odavde su se organizirali zbjegovi ljudi za Italiju i Egipat (El Shat na Sinaju)...

Godine svjetskih ratova su minule, a otok Vis, određen svojim osjetljivim položajem kao usudom, nastavlja trajati kao baza Jugoslavenske Narodne Armije.
Stoji i postoji, dijelom izoliran, čitav jedan mali svijet sa stigmom «vojnog otoka», do presudne godine 1990. Teret, težak pedeset godina, nestaje s vjetrovima posljednjeg užasa, rata iz kojeg Hrvatska izlazi kao slobodna, neovisna država.

Protekle su se decenije (od 1945.god.) odrazile na ovaj udaljeni otok pretežno negativno, ali donekle i pozitivno: unatoč tome što je bio u mnogočemu uskraćen, slabo promišljane i vođene ekonomije uz, između ostalog, usporen razvoj turizma, Vis ostaje zaštićen u svojoj autohtonoj osobitosti: on još uvijek čuva identitet otoka ribara i vinogradara, s netaknutom nevinošću malih sela u svojoj unutrašnjosti, bujnom prirodom i bistrim morem…tako prisan i čaroban, u ritmu života koji mirno otkucava tijekom čitave godine.

1. Kako i kada je propala antička Issa, Radovi folizofskog fakulteta Historijska grupa 1, Zagreb, 1959.
2. Admiralty Archives, Naval Museum, Greenwich. U.K. Naval wars in the Levant 1559-1853; Sir William Hoste
   (HMS Amphion) Log Battle of Lissa 1811.
3. Petar Kuncic, (1907). Viski Boj, Zagreb.
4. Nazionale, il., (1866), No: 39, 40, and 60; Zara (Zadar). 
5. The Imperial War Museum, Vienna, Naval Archives Vol. IV – Battle of Lissa 1866.
6. Anton Koudelka, (1899). Unsere Kriegmarine, Wine: Holder. 
7. Kivela family archives – Jakov Kivela d.
8. Bozanic (Milicevi) family archives – Petar Bozanic d.
9. Zorotovic (Lovini) family archives
10. Niko Marinkovic d.
11. Arhiv Općine Hvara – zapisi vijeća
12. Archive Boglic, Hvar – list of families on Hvar and Visa  - 1500 - 1797
13. Diocese Records, Hvar.
14. Komiza City Records – Births and Deaths (Ivan Marinkovic)
15. Vis City Records – Births and Deaths
16. Župni Ured Komiza - Don. Mirko Kačić d. 
17. David Felando – Komiza Land of my Forefathers
18. Ante Zvercetov, d., San Pedro U.S.A.
19. Ivon Knez, d., San Pedro U.S.A.
20. Petar Bozanic, d., San Pedro U.S.A.
21. Mici Mardesic, d., San Pedro U.S.A.
22. Andre Jovanovic, d., San Pedro U.S.A.
23. Andro Roki (Fortunato) d.
24. Grga Novak, (1961), Vis 1 – VI stoljeća god. 1941, Zagreb.
25. Grga Novak, (2004.), Jadransko More: U sukobima i borbama kroz stoljeća, Dio 1. i 2. Split: Marijan Tisak.
26. Grga Novak, (ca. 1948.), Otok Vis u srednjem vijeku – Starohrv. Prosv. III / 3, Zagreb.
27. Grga Novak, (1953.), Prilike na otoku Visu od XVI do XVIII stoljeća. Anali Historijskog Instituta JAZU II, Dubrovnik.
28. Grga Novak, (1943.), Predgrčka Issa, Časopis za hrvatsku povijest Br. 3, Zagreb.
29. Annuario Marittimo, Trieste, 1853-1914, Italy
30. Lujo Vojnovic, (1817.), La Dalmatie, l’Italie et l’unite Yugoslave. Geneve: Bale-Lyon.
31. Dorn Aleksander, (1885.), Kriegsmarine und Volkswirtschaft in Osterreich-Ungarn, Wien:Holder.
32. Flotten-Kalender, (1912.), Offizielles Jahrbuch des österreichischen Flotten-Vereins, Wien: Eberle.