«Falkuša i Palagruža su kao prsti jedne ruke…nerazdvojne.» - znao je govoriti moj otac.
Palagruža se nalazi na otprilike 42NM udaljenosti od Komiže.To je, u biti, maleni arhipelag koji se sastoji od nekoliko manjih otoka, smještenih usred Jadrana, a pod zajedničkim imenom Palagruža.
Relativno plitko more i morske struje koje miješaju hladnu vodu dubine sa toplijim vodama površine, te povoljni biološki uvjeti, stvorili su tako područje bogato hranom i to osobito za plavu ribu: srdele, skuše, lokarde…
Na najvećem otoku arhipelaga, Veloj Palagruži, nalazi se svjetionik i meteorološka stanica.
U prošlim se vremenima oko Palagruže ribarilo na tada jedini mogući način: drevnim metodama i drevnim alatima. Početkom ribarske sezone lova, prava za ribolov stjecala su se, određivala i poštivala po načelu prvenstva. Kako bi se izbjegli sukobi i izlaganje suvišnim poteškoćama, svake godine, ribarska sezona otpočinjala je Regatom. Ribarske brodice zvane Falkuše ili Gajete određenog dana započinjale bi utrku čiji bi početak označio topovski hitac sa utvrde u komiškoj luci; brodovi koji bi stigli među prvima dolazili su tako i na bolje pozicije za ribolov - pošte.
Falkuše su bile jedinstvene ribarske brodice, karakteristične samo za Komižu. Bile su to prelijepe drvene brodice od svojih 7 do 8 metara duljine i do 3 metra širine, a bile su brze – veoma brze, bilo da se jedrilo ili veslalo. Trup broda, linije njenog podvodnog dijela svojom su strukturom – oblikom, podsjećale na trup skuše: glatke, kliske, savršeno hidrodinamične. Za tako malu brodicu bila je i izdržljiva – mogla je ponijeti teret i do 8 tona usoljenih barela ribe.
Plitkoga gaza, pod velikim latinskim jedrom, falkuša je mogla jedriti i do 12 čvorova.
Gornja konstrukcija Gajete bila je dijelom pokrivena niskom palubom, te manjim pokrivenim dijelom na krmi s otvorom za kormilara. Središnji dio broda bio je prostran i slobodan, ostavljajući tako dovoljno mjesta za jedrilje, mreže, namirnice, priručni roštilj, vesla…Izgled ovog broda osobit je i jedinstven; već i sam naziv falkuša dolazi od riječi falke (mn.) koja označava tzv. lažne, pomične strane broda: brodica je imala rubne strane koje su se mogle uklanjati i stavljati prema potrebi, a bile su visoke do jednog metra.Ovakva izvanredno vješta konstrukcija olakšavala je jedrenje, sprječavajući tako polijevanje.
Za vrijeme ribarenja, strane bi se uklanjale čineći je tako plićom i pogodnijom za povlačenje mreža (mreže stajaćice-vojge). Sa postavljenim falkama gajeta je  mogla ponijeti skoro pa dvostruko veći teret.
U danima bez vjetra ili pak u onima od juga (ESE – SSE), a koji su bili i više nego česti, Gajetama se prema Palagruži plovilo na vesla. Bilo je to krajnje naporno putovanje koje bi trajalo trinaest do četrnaest sati (vesla su bila dugačka 7-9 metara).
S natovarenim brodom povratak je bivao još teži, ljudi su davali sebe do krajnjih granica svojih snaga, upirući se o vesla i do dvadeset pet sati  (Jakov Kivela). Ipak, usprkos kroničnom umoru, u trenucima kada bi se podigao povoljan vjetar, podigao bi se i ljudski duh. Veslanje bi prestajalo, a brodica bi nošena vjetrom, zahvaljujući idealnoj konstrukciji, naprosto klizila morskom površinom i unatoč težini tereta, dostizala brzinu od dobrih 8-10 čvorova, čineći tako put kući kraćim, reducirajući ga na nešto manje od 7 sati, pružajući tako hrabrim muškarcima užitak u dobrodošlici, za razliku od onog premorenog i klonulog povratka nakon dugog veslanja.
Tipična falkuša mogla je ponijeti posadu od 6 ribara, koji su morali loviti i soliti u barele do 8 tona srdela, u periodu od  dvadeset do dvadeset pet dana (bio je to prosječan period za financijski isplativ trud). Svo to vrijeme trebalo je i kuhati, i prati, popravljati, odlaziti i vraćati se sa pozicija za ribarenje, te obavljati čitav niz ostalih poslova i dužnosti koje su se nametale.. A događalo bi se i da vrijeme iznevjeri, i tada je trebalo čekati…U biti, pravih dana za ribarenje ostajalo bi tek nekih dvanaestak.
U prosjeku lovilo bi se do 500 kg ribe dnevno. Šesti član posade obično je bio stariji i već pomalo islužen ribar, a koji je dolazio kao ispomoć…on bi bio taj koji je kuhao i prao za ostale članove…
I sve je bilo dobro i podnošljivo dok se lovilo. No, nije uvijek bilo sreće; nekad bi ulov bio slabiji ili što je najteže – nikakav. Gorak je i pregorak bio baškot za kojeg su se ribari znali i zaduživati...
Tek detalj istine o brodu i čovjeku, o naporima, nadanjima, razočarenjima, nužnosti i izdržljivosti...
Ipak, kraj je bio neumoljiv. Kraj za falkušu, dok se priča o brodovima i ljudima nastavlja i dalje…