Otok je od 1951. zaštićen kao spomenik prirode, poseban zbog svoje geološke strukture, ali i biljnog i životinjskog svijeta od kojih su neke vrste i endemi.

Istočna strana Brusnika strma je i stjenovita dok se zapadna blaže spušta prema moru, tvoreći ondje malo žalo od prekrasnih oblutaka. Stijene su  eruptivni konglomerati, slijepljeni sedimentima vapnenca. Sredinom otoka proteže se udolina uz čije se strane uzdižu masivne stijene od dijabaza. Dio otoka pod morem prošaran je kanalima kroz koje morska voda prodire na površinu. Ovu blagodat prirode iskoristili su komiški ribari, ogradili pojedina mjesta s morem, i dobili tako «jastožere», jezerca – bazene za čuvanje ulovljenih jastoga. One su im za vrijeme ribolova, u jesenjim i proljetnim mjesecima, omogućavale duži boravak u vodama oko Brusnika.
Za jakog juga, koje u zimskim mjesecima zna puhati olujnom jačinom, udolina na otoku ispuni se morem tvoreći tako od jednoga, dva odvojena otočića.

Ovaj otok mjesečevog reljefa, pruža vrlo oskudne uvjete za život koji usprkos tome cvate i buja na sebi svojstven način. Nailazimo tu na endemsku biljku brusničku zečinu (podvrstu dubrovačke zečine), obilje kapara, koji se od svibnja kiti prelijepim, nježnim cvjetovima, rastu ovdje i stablašice sa svojim predstavnikom tamarisom, ali i druge biljne vrste donesene, pretežno, ptičjim izmetom ili vjetrom. Od faune je najinteresantniji, a ujedno i najpoznatiji predstavnik, endem, brusnička crna gušterica čiji mužjak duž boka ima pjege predivne tirkizno-modre boje, koje se, iz daljine doimaju poput pruge. Ima tu i zečeva dopremljenih prije nekoliko godina, najvjerojatnije iz nečijeg hira. Ove brze i plahe životinje prilagodile su se novom staništu i vrlo ih je teško zamijetiti. Ipak, najbrojniji stanovnici ovog, po svemu jedinstvenog otoka, jesu galebovi, koji se na njemu i gnijezde.
Ovo je tek mali dio priče o Brusniku i svijetu na njemu i oko njega. Mnogo više pričali bi vam ribari u čije su mreže i vrše uplitani snovi o boljem sutra, u kojem bi bilo više smijeha nego briga kojima obiluje današnjica.

Krenite s nama na put prema ovom prastarom otoku koji u svojim stijenama još čuva vatru davno ugaslih vulkana.
Uživajte s poštovanjem u ljepoti života na njemu.

SV. ANDRIJA (Svetac), 43°01' N, 15°44 E, otok na otvorenom moru, 14,5 NM zapadno od Komiže, površine 4,6 km2, obalne dužine 12 km. Najviši vrhovi su Kosa (316 m) i Štandarac (307 m) dok su vode oko otoka duboke i do 100 m.

Otok je prekriven gustom mediteranskom vegetacijom - makijom te šumama alepskog bora i primorskog hrasta, koje su na mjestima izvan utabanih staza neprohodne.
Obale otoka pretežno su strme i nepristupačne; na pojedinim se mjestima otvaraju u špilje, od kojih su neke, one dijelom u moru, bile obitavalište sredozemne medvjedice (…i Svetac je nekada imao svoje sirene).

Visoko na klisurama Sveca te na stijenama obližnjeg otočića Kamika, gnijezdi s rijetka i zaštićena ptica iz porodice Falconidae, Eleonorin sokol (Falco Eleonorae, Falco della regina).
Unatoč nepristupačnosti otok je, prema otkrivenim ostacima, bio naseljen od prapovijesti, a oduvijek je bio važna točka terestričke navigacije na ruti od Monte Gargana (Italija), preko Palgruže do istočnih obala Jadrana, i obrnuto – prema Otrantu. O važnosti položaja ovog otoka na tim putovima govori i činjenica da je na pomorskim kartama tog vremena prikazivan većim no što stvarno jest*. Danas bi se put od  Otranta preko Svetog Andrije, Visa, Palagruže i poluotoka Gargano mogao nazvati Diomedovom navigacijskom rutom jer su štovatelji Diomedovog kulta ostavili tragove na svim gore navedenim mjestima**.

Na jugoistočnoj strani otoka jedna je od rijetkih uvala u kojoj su obiteljske kuće porodice Zanki, koja na ovom otoku živi već 250 godina i isključivi je njegov vlasnik. Na Sv.Andriji je u XVII st. podignuta crkvica svecu po kojem otok i nosi ime.

Benediktinci i na ovom otoku ostavljaju trag svoga boravka; na plodnoj zaravni Poje (200 m  nadmorske visine) ostaci su samostana i kapelice oko kojih bi trebalo biti i groblje, no sve je to danas očuvano tek u fragmentima, jer vrijeme je neumoljivo u svom zatiranju.Ostaju još samo priče i legende poput onih o ilirskoj kraljici - ratnici, Teuti, koja je imala utvrdu – kulu na klisuri s istočne strane otoka, gdje je provodila vrijeme – lagodno, u svom utočištu, odmarajući se od ratovanja ili je naprotiv, odbrojavala teške dane svoje osamljenosti, protjerana i osramoćena, prepuštena tek sjećanjima.
Ovo je otok snažne i surove ljepote koja polako, ali sigurno pobjeđuje čovjeka, čineći ga slugom, a ne gospodarom, o čemu svjedoče krvavi žuljevi na rukama onih koji su se s ovim otokom i njegovim morem hvatali u koštac.
Tako je bilo nekada, a tako je i danas.

 * Prve pomorske karte na kojima je prikazan Sv. Andrija datiraju iz 1318.g. autora Petrusa  Vescontea
    (KOZLIČIĆ, 1995d)
** KIRIGIN, MILOŠEVIĆ 1981, KIRIGIN, 1995, KOZLIČIĆ, 1996b